Kako su se podelili varoš i selo?
Danas kraj Velike Morave postoje varoš i selo Varvarin. Već više od 150 godina postoje jedno kraj drugog i neku vrstu nevidljive granice među njima čini korito Kalenićke reke. Granica jeste skoro nevidljiva, na nekim tačkama gotovo ni da ne postoji.
Kada je došlo do razdvajanja varoši i sela, ta granica je i precizno definisana. Ona postoji i danas i razdvaja atar Sela Varvarin i područja varošice. Da je lokalpatriotizam i nekada bio u modi, može se videti baš iz podele Varvarina na varoš i selo.
Prva inicijativa podele na selo i varoš

Sredinom 19.veka je Varvarin počeo ubrzano da se razvija. Već popis Kneževine Srbije iz 30-tih godina 19.veka navodi Varvarin kao jedno od najvećih naselja kruševačkog kraja. Prema popisu koji je beležio broj stanovnika, Varvarin je bio na osmom mestu sa 536stanovnika, iza Kruševca (1163), Odžaka kod Trstenika (1007), Obreža (936), Trstenika (830), Kukljina (748), Novog Sela (634) i Osredca (551).
Ovo je podatak joji pokazuje koliko je kruševački kraj u to vreme bio zaista napredan. Kraj je te godine bio oslobođen i uključen u sastav Kneževine Srbije. Inače, u to isto vreme najviše stanovnika ima Beograd, nešto više od 7000, a za njim su bile varoši Šabac sa 3000 i Jagodina sa 2500 stanovnika. Nagli razvoj Varvarina potrajao je do kraja 19.veka, od kada do danas održava sličan broj stanovnika.
Upravo u vreme nagle ekspanzije, kada se i broj stanovnika uvećao i kada je došlo do razvoja trgovine i zanatstva dolazi do ideje da se podele selo i varoš. Interesantno, prvi put je ova inicijativa potekla iz današnjeg Sela Varvarin. Ne postoje jasnije sačuvani podaci šta je uticalo na to da se ona pokrene, ali je 1875.godine ona dokumentovana.
Opštinari sela su se januara 1875.godine obratili Narodnoj skupštini sa molbom da se severni deo proglasi za varoš i da se zvanično preimenuje u Bela Crkva. Očigledno je u to vreme na terenu već postojala takva podela. Inicijativa je usvojena i prosleđena na vladu, ali je stav bio da i ime varoši treba da ostane Varvarin. Podela je ipak sačekala izvesno vreme, možda i zbog rata koji je izbio ubrzo.
Ukaz o imenovanju Varvarina za varoš

Varvarin će za varoš ukazom proglasiti kralj Milan 1882.godine. Prošla je nekoliko godina od prvobitne inicijative koju su pokrenuli sami meštani. Nema sumnje da je kralj Milan uzimao u obzir inicijative koje su mu stizale, i možda se radi upravo o onoj koja je 1875.godine izneta pred skupštinu. Sigurno da su i nove u međuvremenu stizale na dnevni red.
Iz zvanične dokumentacije znamo da je kralj Milan Obrenović 29.novembra 1882.godine doneo ukaz kojim je deo naselja proglašen za varošicu. Istim ukazom je bio pozvan deo meštana sela koje je izuzeto od ukaza da se izjasne da li bi se pripojili varoši. Ono što je prema ukazu bilo neophodno je da se snose troškovi izvođenja plana regulacije i nivelacije.
Upravo ovaj deo, koji se odnosio na troškove koje su meštani trebali da snose pokrenuće spor od preko dve decenije. On je okončan gotovo na samom kraju 19.veka, kada su se presudom varoš i selo u praksi podelili, nakon što je izjašnjavanjem birača doneta odluka ko pristaje da snosi troškove definisanih ukazom, a ko ne.
Proglašenje varoši – podela na varoš i selo

S kraja 19.veka u Srbiji postoje seoske opštine i jedna od njih je Varvarin, kojoj pripadaju zaseoci Varvarin i Maskare, današnja sela. Međutim, seoska kancelarija se nalazi u današnjem selu, odbornici su većinski iz tog dela naselja, a današnja varoš je već dobila ukaz, dok u praksi nije imala ništa. Revoltirani zbog toga, stanovnici se obraćaju načelniku sreza Temnić 1894.godine radi izdvajanja varoši.
Ovim zahtevom biće pokrenut postupak koji će potrajati nekoliko meseci. Odvijao se vrlo intenzivno, ali i prilično demokratski, tako da je do razdruživanja došlo januara 1895.godine. Želja meštana današnje varoši je bila da se formira “opština belocrkvanska varoši varvarinske”, što znači da je makar i neformalno za današnju varoš i dalje postojao naziv Bela Crkva.
Načelnika sreza Temnić je uputio predstavku Sudu opštine varvarinske dana 1.novembra 1894.godine, kojom je usvojio zahteve potpisanih meštana o sprovođenju ukaza iz 1882.godine. Odlukom je ustanovio visinu troškova radi izvođenja plana regulacije i nivelacije. Pred meštanima i današnje varoši ali i sela bilo je da se izjasne da li žele da trošak isplate ili ne.
Stanovnici današnje varoši, u to vreme 100 poreskih glava izjasnili su se 20.novembra 1894.godine da pristaju da plate zahtevane troškove. Meštani sela su se na zboru 13.novembra 1894.godine izjasnili da ne žele da plate troškove i da žele da se odvoje od varoši u zasebnu seosku opštinu. Na kraju je 20.novembra sklopljen ugovor o podeli opštinskih dobara između varoši i sela, šta kome ostaje.
Ovaj ugovor se pred državnom skupštinom našao 17.januara 1895.godine. Usvojen je dogovor o podeli i ustanovljeno da granica varoši ide od Morave na istoku do jagodinskog druma na zapadu, od katunskog atara na severu pa do jaza vodenice Marka Cvetkovića na jugu, duž Kalenićke reke do brane i vodenice na Velikoj Moravi. Ove granice, gotovo identične, važeće su i danas.